Umetnost

„Cargo“ Ljiljane Petrović i Aleksandra Kostića u Gradskoj galeriji Užice

Posted: 17. novembra 2019. u 19:18   /   by   /   comments (0)

U Gradskoj galeriji Užice u utorak, 19. novembra, otvara se izložba radova Ljiljane Petrović, redovnog profesora na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, odsek Scenski kostim, i  Aleksandra Kostića, vanrednog profesora na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, smer Kamera, a pod nazivom Cargo.

„ „…S jedne strane Ljiljana Petrović  i Aleksandar Kostić označavaju razliku između starijih umjetničkih praksi i suvremenih hibridnih izričaja koji su agresivno vizualni, materijalni i taktilni, a s druge oboje posredjuju znanja o povijesnosti medija, kao i svijest o promenljivim uvjetima kulturalnih produkcija. Stoga bi Cargo bio estetizirani postkazališni prostor koji je stvaran uz pomoć izrade i uporabe ambijenata na podlozi likovne i primijenjene te izvedbenih umjetnosti. To ne znači da je samo za gledanje (zašto ne i samo to?) ili divljenje prema zanatskom umijeću, nego postoji mogućnost novog imenovanja koje terminom, preuzetim iz slikarstva i informatike, možemo odrediti kao digitalno krajobrazno kazalište.

Pored formalnog modela, Cargo sadrži i model putovanja. Fizička svojstva zgusnuta u formatu velikoga drvenog sanduka, kao nešto što bi trebalo biti upakirano i poslano na neku adresu, doživljavaju se, da se poslužimo bašlarovskom metaforom gnijezda, kao praslika stanovanja (i gomilanja), skloništa i sigurnosti (uprkos nestabilnosti). Sanduk je i metafora putovanja i vraćanja, što je obilježeno beskrajnim sanjarenjima jer se: vraćanja obavljaju prema velikom ritmu ljudskog života, ritmu koji preskače godine, koji se pomoću sna bori protiv svih odsutnosti (Bachelard, 2000.). U takvoj konstelaciji koju otvara Cargo, sanduk postaje prostor koji pamti.

Na taj način Cargo otvara mjesto za međusobnosti, podudarnosti, bilo u formama, medijima, diskursima, impresijama ili, najčešće, samo u prostoru. Sanduk je tu da definira prostor, no Aleksandar Kostić hvata kadrove tako da likovi govore o besprostornosti koja tvori sliku. Tome pridonosi sam Kostićev postupak transformacije fotografije iz analogne u digitalnu, pri čemu autor poseban naglasak stavlja na odnose chiaroscura. Svjetlo kao bijeli klin presijeca fotografiju, čini očište, poput indiskretnog reflektora u funkciji predstave. Dodajmo tome i odabir netipične podloge – Hahnemuhle Leonardo akvarel, voluminozni papir ručne izrade – kao da predstavlja antifetiš egzaltiranim bijelim papirima na kojima se najčešće stvara fotografija. Za nas je zanimljiva usporedba A. Bineta koji je prvi upotrijebio riječ fetiš. Fetišistička je ljubav poput kazališne igre u kojoj se jedan od statista probije u prve redove i preuzme glavnu ulogu. Vidimo da je Cargo nedjeljiv od svijeta kazališta, a statist koji je preuzeo glavnu ulogu nisu likovi s fotografija, nego suautorica projekta Ljiljana Petrović. Ne samo da je profesijom kostimografkinja, pa je stoga osmislila i izradila kostime umjetnika i djevojčica, Ljiljana Petrović na/u/preko Kostićevih fotografija unosi elemente manualnosti – vez u boji. Ručni rad se ne očituje samo kroz uporabu igle i konca, sasvim suprotno: kreativan je i zahvalan zbog izvođačkog umijeća. Na taj se način na fotografijama širi diskretna općeljudski konotirana toplina koja nije sasvim lišena eksplozivnosti. Investirani ručni rad, koji je oduzimao dosta vremena, u Cargu spaja koncentraciju, dakle sposobnost zadržavanja, i ono što bi se, sasvim etnološki, moglo nazvati umjetnošću rasipanja. Vez je tu na neki način kao zaobilaznica puna strasti satkane od (ne)vidljivih priča koje naglašavaju dijelove paralelnih površina na fotografijama. Vidljive su intervencije, ponegdje sasvim sitne, jedva primjetne, crvena tanana nit koja nešto povezuje, drugdje naprosto plijene baroknom raskošnošću. Ono nevidljivo vrlo je slično otvaranju kutije s draguljima ne bi li se ugledala začarana kraljevstva: Guliver i Liliputanci, morske površine, dječji crtež, slova, lotosovi cvjetovi, zlatni insekti i još mnoge obojene niti. Kao na najraskošnijim tapiserijama što nas odnose u bezgraničnosti daleko od našeg vremena, daleko od prošlosti i oblika budućnosti u isti mah.

Stoga na fotografijama Aleksandra Kostića i Ljiljane Petrović ima uznemirene negotovosti koja stvara onaj međuprostor kojemu se lako može odrediti status rubne točke između hladne racionalnosti i tople emotivnosti. I upravo između tih točaka, vremenski protegnutim insceniranim pitanjima identiteta i mjesta, dogadja se relacija koja na površini fotografije stapa ljepotu prizora. I ne ostaje samo uzdah za tom ljepotom nego se i ono što vidimo pretvara u nešto što želimo posjedovati. Je li to zato što su im fotografije neka vrsta alkemije (Sontag, 2005.)? Ili zato što su pretjerane, pretrpane očiglednostima, kao da karikiraju, ne obličja onoga što predstavljaju, nego samo njihovo postojanje (Barthes, 1980.)? Skloniji smo odgovoru koji proizilazi iz autorovih umjetničkih sposobnosti da aticipira i drži na okupu ono što se, na neki način, ipak nalazi u neskladu…“
CARGO: SANDUK KOJI PAMTI /  Deo iz teksta  pisanog  povodom izložbe Cargo u Galeriji Rigo u Novigradu u Hrvatskoj / Autorka teksta dr. sc. Jerica Ziherl, kustoskinja, teoretičarka umetnosti i muzeološkinja, bavi se savremenom umetničkom praksom (Muzej – Museo Lapidarium /Galerija Rigo , Novigrad, Hrvatska).

Otvaranje izložbe je u 19 časova.

M. Nikolić